Meni značajne džamije

Neku noć sjedeći u džamiji u kojoj nisam bio odavno - sretoh dosta džematlija koje sam poznavao iz nekih starih vremena. Pade mi na pamet da popišem sve džamije u kojima sam bio a da su se izdvojile tako što su ostavile utisak na mene. Ustvari prvi put sam postao svjestan da ja imam listu džamija koje izazivaju emotivnu reakciju kod mene a koja je podskup svih džamija što sam posjetio. Pa rekoh da je i ja i vi vidimo.

Poredaću džamije po hronologiji mog susreta s njima.

1. Džamija u Starom Vitezu

Ovo je prva džamija za koju se sjećam da sam je posjetio. Bilo je to u ratu između 1992. i 1993. Najviše je interesantna zbog toga što sam tu bio i na prvoj dženazi u životu. Tragična priča. Poginuo je dječak, malo stariji od mene, iz ulaza do mog u zgradi Crnogorci u Vitezu. Babo mu je donio deaktivirani neeksplodirani tromblon sa ratišta. Kao djeca smo igrali se vojnika s drvenim puškama. On je kao kul faktor htio da nabaci tromblon na drvenu pušku te je čekićem udarao po vrhu. Iako na tromblonu nije bilo upaljača (kako su ljudi pričali u to vrijeme) tromblon se aktivirao i razvalio pola lica djetetu. Moja mama kao najbliži doktor je ustanovila smrt. Specifično za samu dženazu je i bilo to što on bio dijete iz miješanog braka katolkinje i muslimana. Roditelji su morali praviti kompromis tako da je taj dječak jedini na tom mezarju pohranjen u kovčegu a ne na tabutu. Poslije sam povremeno posjećivao tu džamiju za namaz kad bih se vraćao sa babom iz srednje bosne dok smo razvlačili germu pekarima (što je bio njegov tadašnji biznis).

2. Džamija Preočica, kod Viteza

Malo nakon što smo izbjegli u Zenicu, babo se otišao javiti u vojsku - međutim u komandi su mu rekli da umjesto random srednjevječnog običnog vojnika korisnije im je bilo da imaju doktora (moju mamu). Kad je pitao šta će sa djecom rekli su mu da on može čuvati djecu umjesto da ratuje.

U Zenici smo, od tad, provodili vrijeme samo kad bi mama dobila slobodno, a dok je ona vodila vojnu ambulantu mi smo živjeli u Preočici, selu iznad Viteza. Ova mi je džamija ostala u sjećanju jer sam u nju išao u mekteb. Interesantno je bilo - dok je bila zima sva djeca iz mekteba su morala donijeti po jednu cjepanicu iz kuće kako bi se džamija zagrijala dok smo mi u njoj. To nije vrijedilo za mene i brata jer smo bili izbjeglice. Ne sjećam se puno iz tog perioda osim da sam imao ilmihal koji je bio pisan od ljubitelja saudijske škole islama pa sam umjesto "subhaneke" ja jedini drugačiju verziju dove naučio misleći da je prava. Mualima je onda uzela da vidi taj ilmihal i dala mi IZ-ovu verziju.

3. Potočka džamija, Zenica

Rat završio. Ja tinejdžer u srednjoj. Izlazio sam svaku noć - slijem se sa Mokušnica do Kamenog mosta i onda u Hard Rock Cafe (nije ima licencu siguran sam). Međutim ramazan je. Teravija bude do kasno. Potočka džamija kod Kineskog zida u zenici je bila jedna od najmanjih gradskih džamija u koje sam ikada ušao. Zbog toga su bili izuzeti od bošnjačkog običaja da se teravija klanja 2 sata poslije iftara. Oni su klanjali tačno na jacijsko vrijeme (otprilike 1.5h poslije iftara) kako bi gužva bila manja. To je bilo idealno za mene. Brzo iftarim, spustim se do kineskog zida, klanjam teraviju i za 2-3 minute poslije teravije sam u Hard Rock cafeu čekam da naiđe jedno od 15 ljudi s kojima sam se intenzivno družio u to doba.

4. Džamija Poljice, kod Zenice

Za bajram je uvijek bila gužva u džamijama. Moj babo, od koga sam vjerovatno naslijedio dio pragmatičnosti i sklonost ka originalnim rješenjima je našao lifehack. Pošto nismo posebno emotivno vezani ni za šta u Zenici (kroz porodičnu tradiciju i slično) - za Bajram bismo sjeli u auto i odvezli se 10ak minuta do sela Poljice. Tamo je bila poprilično velika džamija za stanovništvo sela tako da nije bila gužva. Tu mi je uvijek bilo fascinantno što bi ljudi pucali u zrak iz pištolja poslije Bajram namaza. U tipičnom balkanskom maniru proslave.

5. Džamija Gornje Ljubinje, Prizren, Republika Kosovo

Gornje Ljubinje je selo u kojem je babo rođen. To je centar kojem gravitira većina moje familije sa očeve strane. Uvijek pozitivne emocije me vežu za to mjesto. Džamija je napravljena po uzoru na Zagrebačku džamiju samo dosta manja dimenzijama. Poslije smrti babe, kad smo posjetili džamiju dosta njegovih prijatelja mi je prilazilo poslije namaza i predstavilo se, pitalo za zdravlje i slično. Za taj dio me uvijek pozitivne emocije vežu.

6. Jordanska džamija, Grbavica, Sarajevo

Preselili smo u Sarajevo kako bih ja išao na fakultet. Babo iznajmio kuću u Banjalučkoj ulici između Grbavice i Vraca. Obično kad kažeš "Vraca" ljudi mislle na dio oko spomen parka Vraca, ali ovo je bilo u podnožju brda, vrlo dobra lokacija. Najbliža džamija je bila Jordanska. Te 2002. je bila tek napravljena i za ramazan je bilo "proklanjavanje". Sljedecih 6-7 godina to je bio moj defaultni džemat, te je ovo džamija u kojoj dobih ideju za ovaj post. Pošto ne završih mekteb zbog prelaska u Zenicu i završetka rata, tu sam išao na jedan od tri kursa sufare za odrasle. Nova džamija, velika. Fin džemat. NIšta posebno se nije desilo, ali eto osjećam nostalgiju svaki put kad dođem tu.

7. Džamija u Seulu, Južna Koreja

Ovo je jedina džamija u kojoj sam bio samo jedanput. To je bio moj drugi put u Južnoj koreji. Bilo je Microsoftovo finale Imagine Cup-a. Moj tim sa fakulteta je pobijedio na lokalnom takmičenju i imali smo plaćen put na finale. Bill Gates častio. Već je to bio kraj fakulteta. Ja kao young adult, na krilima mojih već utabanih shvatanja islamskog identiteta, upoznah se mnogima tad pa i sa Saudijskim timom koji su činili jedan Arap, jedan Pakistanac i jedan Somalijac iz Somalilenda (što shvatam da je kao neki somalijski RS). Pitah sve njih iz muslimanskih zemalja hoće li na džumu. Nije obavezno na putu, ali ono prilika je da posjetimo Seulsku džamiju. Vođa tima UAE-a odmah me pođe ispitivati ko sam šta sam, ja mi kažem. Kaže on pa eto mlad je ovaj njegov takmičar i nije on baš bio voljan da ga pusti da ide s nama. Saudijac se samo izgubi - kaže nije obavezno. Pakistanac i Somalijac iz saudijskog tima hoće. Pakistanac je valjda bio i hafiz. Ovo je doba prije masovnih smartphoneova. Nisam imao navigaciju. Sjećam se da smo imali vezu od 16mbit u sekundi tu u hotelu i bila je impresivna za dialup koji je bio kod kuće. Nazovemo mi džamiju, javi se žena na korejskom. Ja na engleskom pitam ona ne zna ... dodaje slušalicu drugoj ženi. Ona nam objasni kako da dođemo do džamije - sjednemo na podzemnu, izađemo na toj i toj stanici i krenemo pješke jedno 5-10 minuta. Tu se desi vrlo malo vjerovatna stvar, na ulici do džamije sretne Pakistanac svog nekog jarana iz Pakistana (ono - koja je šansa?). Već smo lutajući zakasnili na džumu, ali on nas odvede do džamije i klanjasmo 2 rekata dobrovoljnog namaza. Poslije toga nas odvede jaran od Pakistanca u obližnji pakistanski restoran. Tad sam prvi put probao šavarmu. Bila je začinjena ali ukusna. I sad kad se sjetim ono - da mi je neko rekao da ću biti tu na drugom kraju planete sa potpuno random ljudima a ipak se osjećati dobro, teško bih mu povjerovao.

8. Bijela džamija, Vratnik, Sarajevo

Jedna osoba koja je zaslužna što je ova random mahalska džamija daleko od mjesta gdje sam ikad živio na listi: Sulejman Bugari. Nema se puno šta pričati o njemu. Poznat je. Prilagođavao je predavanja publici. Dok su generalna predavanja imala za cilj da širokim masama približe islam, ona poslije sabahskog namaza su išla malo dublje o objašnjavanje suštine. Neke od ideja koje je on tada prenio su dosta oblikovale moje shvatanje islamskih koncepata. Vrijedilo je upaliti auto u 4 sata ujutru i sa Vraca se odvesti na vratnik, jedva naći parking i biti na sabahu.

9. Džamija Čobanija, Sarajevo

Moj prvi full time posao - u Titovoj 40. Raja sa fakulteta. Vrlo često mega porcija od 40 ćevapa iz mrkve na nas troje četvero, a zatim Irhad donese minjon kocke u rinfuzi, pola kile po osobi. Svakome po kesa. Mislim da sam pola svojih zdravstvenih problema tamo zaradio. Petkom bismo išli kod Mujketa (Mustafa ef. Spahić) zbog načina na koji je držao hutbe. Još mi odzvanja u ušima kako je počinjao svaku hutbu npr: "Danas je mubarek peeeeetaaak, 23. ramazan 1447 po hidžri, ili 13. Mart 2026. po miladu gregorijanskoga kalendaaaaraaa". Poslije bi išli opet kod želje na ćevape, a onda u Carigrad na kolače.

10. Istiklal džamija, Sarajevo

Kad je preselio na Otoku (Ulica kraljice Jelene), babo je u duhu praktičnosti našao našu novu džamiju u koju idemo na Bajram. Istiklal džamija - najveća u Sarajevu. RIjetko kad bude gužve. Napravili je Indonežani jer valjda sa 250 miliona ljudi ne znaju praviti male džamije. Najpraktičnija za ući i izaći. Babo je preselio na ahiret u međuvremenu, a brat i ja opet se nađemo tu da klanjamo bajram. Što je nekad bila praktična odluka sad je postala porodična tradicija. Čak ni činjenica da mi jedna od mržih osoba iz IZ-a za bajram svaki put tu drži hutbu - izdržim nekako te gluposti jer nas to podsjeti na babu, a praktični benefiti ostaju: makar nije gužva i vrlo lako se uđe i izađe.